Shawn Carter, poznatiji kao Jay-Z, danas hip-hop mogul, multimilijuner, vlasnik svoje izdavačke kuće Roc-A-Fella i vlasnik svoje linije odjeće Roc-A-Wear sa svojim debitantskim albumom postao je jedna od najutjecajnijih figura u industriji. Bez obzira voljeli vi Jaya ili ne, morate priznati da je Reasonable Doubt remek-djelo.
Album ugošćuje preminulu legendu Christophera Wallacea, poznatijeg kao The Notorious B.I.G. ili Biggie Smalls. Od ostalih imena tu su Mary J., Foxy Brown, Memphis Bleek, Mecca, Big Jaz & Sauce Money. Produkciju su odradili Clark Kent, Ski i DJ Premier. Što se mene tiče, produkcija je odlična. Mislim da znate da neki izvođači sa ubojitom produkcijom pokriju slabiji tekst, ali ovdje je tekst tako jak da čak podloge zvuče bolje nego što zapravo jesu. Na albumu nema ni “s” od skitova što mi je jako drago jer skitove smatram samo kao sredstvo da se produži trajanje albuma.
Jay je na albumu bez greške spojio plesne beatove/ritam i odličnu liriku. Njegov stil je bahatost koja graniči s arogancijom. Po meni najjače stvari na albumu su Can't Knock The Hustle, 22 Two's, Dead Prezidents II, D'Evils, Cashmere Thoughts, Regrets i Can I Live. Za stvar Dead Prezidents sam siguran da postoji spot jer ga upravo gledam, a načuo sam negdje da postoji i spot za Feelin' It, no nisam ga uspio pronaći na hubovima.
Za mene je ovaj album najbolji iz Jayevog opusa, bolji i od The Blueprint 1 i od In My Lifetime 1. Reasonable Doubt portretira Jaya kao hustlera, a ne Jay-Z dinastiju. Tekstovi na svim stvarima su puno više kompliciraniji i introspektivni nego na bilokojem od ostalih Jayevih albuma. I kad repa o putu do uspjeha, trona, a ne o samom svom položaju na vrhu, njegova opsjednutost novcima uvijek dolazi do izražaja. Stvari D'Evils i Regrets su jedne od najosobnijih stvari koje je Jay napisao ikada, i to dodaje na dubini albuma. Upravo ta dubina je postavila Reasonable Doubt za jedan od najboljih rap albuma devedesetih godina. Jay osim što pokazuje da može filozofirati (D'Evils i Regrets), pokazuje da itekako dobro freestylea. To i potvrđuje na pjesmi 22 Two's, koja čak možda i definira cijeli album sa porukom da loše ponašanje sprečava zaradu. Mislim da je ovo dovoljno za album o kojem se više-manje sve živo zna, te za album koji su valjda svi preslušali više puta. Ako se nađe netko tko nije poslušao RD onda bi ova recenzija trebala biti pravi poticaj za to.
Pozdrav od mene, chill vani!
Album ugošćuje preminulu legendu Christophera Wallacea, poznatijeg kao The Notorious B.I.G. ili Biggie Smalls. Od ostalih imena tu su Mary J., Foxy Brown, Memphis Bleek, Mecca, Big Jaz & Sauce Money. Produkciju su odradili Clark Kent, Ski i DJ Premier. Što se mene tiče, produkcija je odlična. Mislim da znate da neki izvođači sa ubojitom produkcijom pokriju slabiji tekst, ali ovdje je tekst tako jak da čak podloge zvuče bolje nego što zapravo jesu. Na albumu nema ni “s” od skitova što mi je jako drago jer skitove smatram samo kao sredstvo da se produži trajanje albuma.
Jay je na albumu bez greške spojio plesne beatove/ritam i odličnu liriku. Njegov stil je bahatost koja graniči s arogancijom. Po meni najjače stvari na albumu su Can't Knock The Hustle, 22 Two's, Dead Prezidents II, D'Evils, Cashmere Thoughts, Regrets i Can I Live. Za stvar Dead Prezidents sam siguran da postoji spot jer ga upravo gledam, a načuo sam negdje da postoji i spot za Feelin' It, no nisam ga uspio pronaći na hubovima.
Za mene je ovaj album najbolji iz Jayevog opusa, bolji i od The Blueprint 1 i od In My Lifetime 1. Reasonable Doubt portretira Jaya kao hustlera, a ne Jay-Z dinastiju. Tekstovi na svim stvarima su puno više kompliciraniji i introspektivni nego na bilokojem od ostalih Jayevih albuma. I kad repa o putu do uspjeha, trona, a ne o samom svom položaju na vrhu, njegova opsjednutost novcima uvijek dolazi do izražaja. Stvari D'Evils i Regrets su jedne od najosobnijih stvari koje je Jay napisao ikada, i to dodaje na dubini albuma. Upravo ta dubina je postavila Reasonable Doubt za jedan od najboljih rap albuma devedesetih godina. Jay osim što pokazuje da može filozofirati (D'Evils i Regrets), pokazuje da itekako dobro freestylea. To i potvrđuje na pjesmi 22 Two's, koja čak možda i definira cijeli album sa porukom da loše ponašanje sprečava zaradu. Mislim da je ovo dovoljno za album o kojem se više-manje sve živo zna, te za album koji su valjda svi preslušali više puta. Ako se nađe netko tko nije poslušao RD onda bi ova recenzija trebala biti pravi poticaj za to.
Pozdrav od mene, chill vani!
